Komunikacija, a samim tim i medijski, politički i ini oblici artikulisanja ideja imaju uporište u stvarnosti koja (re)definiše šta ona predstavlja. Uporište određenja komunikacije u literaturi je obimno i smatra se da je jednu od najstarijih definicija ovog pojma ponudio američki socijalni psiholog Cooley. On komunikaciju definiše kao “mehanizam pomoću kojega ljudski odnosi egzistiraju i razvijaju se, a čine ga svi simboli duha, sa sredstvima njihovog prenošenja kroz prostor i njihovog očuvanja u vremenu.“ Nakon inicijalne odrednice pojma, različiti ideološki pristupi i autori na širokom političkom spektru nudili su svoj doprinos daljem razrađivanju ideje o egzistenciji i razvitku ljudskih odnosa. Tako su, vremenom, nastajale i neomarksističke, funkcionalističke, strukturalističke, pragmatističke, bihejviorističke, itd. definicije komunikacije. Posebne naučne discipline i pristupi definisanju komunikacije iznedrili su i sistematizovane ideje u oblasti biologije, psihologije, lingvistike, informatike, komunikologije…
Teorijska određenja ovog pojma imaju za cilj da približe svojstva i polje delovanja na koje interakcija utiče. Kada je u pitanju komunikacija u medijima, porast broja učesnika u komunikaciji jedna je od odrednica da masovni mediji uspešno obavljaju svoju ulogu. Demokratska društva u svojoj srži imaju normativan zahtev javne komunikacije. Javnost rada svih grana vlasti, odgovornost za izgovorenu reč (nosilaca javnih funkcija), princip smenjivosti i građanska participacija u procesu donošenja odluka samo su neki od činioca koji obezbeđuju važne pretpostavki za funkcionisanje demokratije.
Moć (političke) komunikacije u procesu donošenja odluka
Masovni mediji, kao tradicionalni mediji namenjeni širim društvenim grupama i orijentisani ka profitu, obraćaju se heterogenoj grupi ljudi, sa pasivnom (konzumerskom) ulogom i manipulativnim kapacitetom. Radi boljeg plasmana svog medijskog proizvoda, masovne medijske organizacije služe se faktorima masovne komunikacije prema unapred određenoj agendi. Ovakav pristup ogleda se u razrađenoj programskoj šemi, tačno određenom vremenu izlaženja novina i časopisa). Ipak, ova odlika prestaje onda kad se komunikacija “prenese” na Internet.
Virtuelnom komunikacijom briše se predvidivost jer masovni mediji u doba informatičke revolucije brišu tradicionalne kanale komunikacije kao primaran izvor informisanja. Takav medijski pejzaž omogućava i masovno komuniciranje koje nije usmereno ka ubiranju novca od reklama i propagandnim programom, već nudi lokalnim medijima, medijima zajednice i društvenim pokretima da osnivaju medije i informišu interesne grupe o dešavanjima na drugačiji način.
S obzirom na to da demokratija podrazumeva trajnu uključenost građana u političke procese, participacija čini neizostavan deo te uključenosti u aktivan rad na unapređenju društva. Zbog svoje mogućnosti da mišljenje donosioca odluka prenose globalno, da aktivno utiču na rezonovanje javnog mnjenja i da “opipavaju volju građana”, mediji masovnog komuniciranja su često proglašavani kao četvrti oblik vlasti u demokratskom društvu. Pored zakonodavne, izvršne i sudske.
Mediji koji opravdavaju ovaj naziv i na visini zadatka informišu, edukuju i podstiču građane na kritičko delanje zasigurno koriste svoj uticaj da u ime javnosti utiču na proces donošenja odluka i demokratski spektar u jednom društvu.
Upravo zbog toga je medijima (masovnog komuniciranja) namenjen atribut “pas čuvar demokratije”. Kako savremene demokratije obuhvataju mnogo veći broj ljudi na ogromnom prostoru, posrednici za razmenu mišljenja i ideja u tom reprezentativnom obliku političkog organizovanja jesu baš mediji masovnog komuniciranja.
Gorepomenuti mediji zajednice, osnovani od strane članova određene interesne grupe, lokalizovane ili disperzivno ogranizovane, sa horizontalnom uređivačkom strukturom i grassroot načinom organizovanja, svakako spadaju u grupu demokratski usmerenih medija. Kod ovih medija, komunikacija predstavlja dvosmeran proces sa izraženim inkluzivnim kapacitetom i medijskom porukom koja se odnosi na život u okviru jedne zajednice.
Nadrastanjem lokalnih okvira u komunikaciji, ali zadržavanjem pozitivnih odrednica medija zajednice kao pokreta koji promenu (pravovremenim, istinitim, objektivnim informisanjem) u zajednicu unose odozdo, sam čin interakcije postaje demokratsko oruđe koje navodi na promenu i unapređenje života jedne zajednice.
Izvor: Miroljub Radojković (“Komunikacija”)